Predsjednik Borko Đurić u intervjuu za Oslobođenje: Da bi se vidjeli rezultati, mora se raditi dosta više

Borko ĐurićBorko Đurić, predsjednik Privredne komore Republike Srpske, u intervjuu za Oslobođenje govori o načinima na koje bi se mogao riješiti problem nedostatka radne snage i odlaska mladih iz BiH

Nedostatak radne snage jedan je od većih problema u bh. privredi, pitanje je kako je zadržati, koje su Vaše preporuke?

– Problem nedostatka radne snage u cijeloj BiH nije od jučer. On je možda u posljednje vrijeme jako izražen s obzirom na to da su svi naši kapaciteti rastom tražnje sa strane, a i zbog potreba domaćeg tržišta, popunjeni u tom smislu i ostali smo bez izbora za novu radnu snagu s obzirom na to da su se pojavile značajnije potrebe u odnosu na prethodno vrijeme. Inače, i ranije je bilo dosta migracija iz sličnih ili istih razloga kao i sada. Mi ne možemo zaustaviti to na administrativan način ili bilo kakvim prisiljavanjem ili lažnim obećavanjem, stoga moramo neke strateške stvari dugoročno raditi. Ja bih se fokusirao na tri možda najbitnije. Prvo, moramo političke prilike unutar države daleko drugačije postaviti jer je veoma izražen strah kod ljudi vezano za njihovu budućnost, ne samo u pogledu ekonomskog opstanka, obezbjeđenja posla i egzistencije već i zbog onog kroz šta smo prošli početkom devedesetih godina. Sve više mladih ljudi plaši se toga i želi da ode. Druga stvar, sistem obrazovanja mora se promijeniti i to radikalno i u osnovi, od početka, od osnovne škole, a po uzoru na razvijene zemlje koje su izgradile takve sisteme obrazovanja gdje se vrši selekcija već od petog razreda. To sve treba uraditi s ciljem da se na kraju dobiju oni koji mogu kvalifikovano da nastave dalje do najvišeg stepena obrazovanja, a ostali bi oni koji moraju da se bave i nekim proizvodnim zanimanjima koja traže nekakav niži nivo kompetencija i niži stepen obrazovanja.

Smanjiti opterećenja

Nažalost, mi smo svjedoci da su na našim prostorima kao pečurke nikle visokoškolske privatne ustanove, ne želeći na bilo koji način da bilo šta ružno o njima kažem, ali time je nastupila hiperprodukcija zvanja sa, nažalost, nedostatkom znanja i zato imamo jednu veoma nepovoljnu strukturu nezaposlenih na biroima, što ukazuje na to da se sistem obrazovanja, od osnovnog do visokog, mora drugačije postaviti i mora se uskladiti sa realnim potrebama našeg društva u cjelini, što podrazumijeva da se ograniči broj upisa onih kategorija kojih ima mnogo na zavodima za zapošljavanje i koje nemaju izgleda da se zaposle ni ovdje ni u inostranstvu. Generalno ću reći, mi imamo toliko menadžera da ne znamo šta ćemo s njima. Podsjetiću na primjer od prije tri godine, kada je jedna holandska firma koja ima ovdje svoje preduzeće, koje se bavi proizvodnjom i kompletnu proizvodnju izvozi, tražila menadžera, ali po svojim kriterijima. Dali su izuzetno veliku platu za naše prilike, tri hiljade eura, ali nisu mogli da ga nađu zato što su svi oni koji su se prijavili zapeli već na prvom pragu, zbog toga što nisu ispunili neke elementarne kriterije koji su bili postavljeni. To govori da moramo podići nivo kvaliteta obrazovanja i u tom segmentu. Još jedna stvar na kojoj sigurno treba raditi jesu zakonodavni okviri i sve ono što će na određeni način privredu staviti u prvi plan i smanjiti opterećenja na nju.

Mi smo uveli ogromna fiskalna opterećenja, pa kad se podvuče crta, onda se vidi da su opterećenja tolika da mi ne možemo biti konkurentni sa svojim proizvodima, a kao takvim ne ostaje nam dovoljno mjesta da podižemo svoje plate. Uz to, možda i najveći problem jeste siva ekonomija. S druge strane, neravnomjerno su raspoređena opterećenja, tako da za one koji po visokim stopama poreza i doprinosa ispunjavaju svoje obaveze, ostaje malo prostora da realno podignu plate zaposlenima i na takav način otvore mogućnosti za njihovo zadržavanje na ovim prostorima. Opet, politički faktor je taj koji ima mehanizme i mogućnosti i treba da utiče na to da se ona suzbije u korijenu te da se na takav način stvore uslovi za bolje punjenje državnih budžeta iz kojih se finansiraju sve one potrebe koje su predviđene na takav način, a s druge strane stvaraju se uslovi da se smanje opterećenja za one koji redovno izvršavaju svoje obaveze i ostavlja se prostor za povećanje plata. Mogu navesti konkretan primjer – moja firma bavi se građevinarstvom i ima prosjek plate hiljadu KM, plaćam na to sve obaveze, a prosjek u grani je 543 KM. To dovoljno govori o tome da je puno onih koji isplaćuju plate, a ne plaćaju doprinose, jer u suprotnom svi bi njihovi zaposleni pohrlili u moju firmu, a to nije slučaj, što znači da ih oni plaćaju možda i više, ali na crno. Od toga trpimo i mi koji plaćamo redovno svoje obaveze i država koja je uskraćena za one doprinose, poreze i ostalo što se obračunava po tom osnovu. To je tih nekoliko ključnih elemenata na kojima treba raditi.

A koliko se, ustvari, radi na njima?

– Ne bih rekao da se ne radi, ali sigurno se ne radi dovoljno. To što se radi je malo, jer inače bi rezultati bili drugačiji, ne bismo imali ovo što imamo. Ja znam da je nemoguće da bilo koji pojedinac povuče neki čaroban potez i na taj način riješi ove probleme. Ovo je vrlo kompleksna materija, niko neće jednokratnim, bilo kakvim potezom moći da zaustavi odlazak ljudi, ali mora se raditi strateški. Ovo je dugoročni posao da bi se ovaj trend zaustavio, ali i da bi se jedan broj ljudi vratio, da imamo pozitivne povratne efekte njihovih odlazaka kroz to što će oni sa nekim iskustvom, koje su u inostranstvu stekli, vratiti se i učiniti našu privredu kvalitetnijom nego što ona jeste.

Možemo li očekivati da se to desi u narednih, makar, deset do petnaest godina?

– Ako se nešto ne uradi i ako to ne počne davati efekte u narednih pet godina, onda ćemo ostati bez svega, postaćemo samo deponija.

Kažete imamo previše školovanih menadžera, ali čega nam najviše fali?

– Fale nam gotovo sva proizvodna zanimanja. Ne postoji nijedno proizvodno zanimanje koje nije deficitarno na našem području. Kad pogledate statističke podatke o nekim proizvodnim zanimanjima koja se nalaze na biroima, vidjećete da ima tamo ljudi, međutim, oni rade u sivoj zoni za veće pare, jedan broj njih.

Potez?

Opet navodim primjer svoje firme gdje smo prošlog ljeta imali veliki problem nedostatka keramičara. Puno njih je željelo da radi, ali da ih platim u kešu. Zašto? Pa zato što su oni prijavljeni na biro, koriste tamo mogućnosti koje im se pružaju, rade na crno, za veće plate odlaze u Hrvatsku jer je Hrvatska otvorila svoje granice za 20.000 raznih profila zanimanja, lako se dobijaju dozvole, tamo odu na period koji je dovoljan da urade posao, vrate se, bolje zarade nego na ovakav način i rezultat je takav kakav jeste.

Mala plata također je jedan od jakih razloga odlaska ljudi iz BiH?

– Da biste dobili dobru platu, morate nešto i napraviti. Međutim, kod nas još vrijedi ona krilatica “ne mogu me tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi”. Ali, ima i onih koji rade puno, a njihova plata je i dalje mala. E, takvi ljudi ili odlaze ili primoravaju poslodavce da im povećaju plate. Dakle, ono što ja želim jeste da ukažem na izuzetnu kompleksnost ovog problema i to se jednokratnim potezom ne može riješiti, mora se to mijenjati kroz vrijeme, a pored ostalog evo i povećanje plata, ali da bi se to desilo, mora se prethodno i niz ovih problema, o kojima sam govorio, riješiti.

Leave a Reply